Dovitljivi
četvrtak, 17.08.2006.
Tko je dovoljno hrabar da te pronađe?
Evo prolazi jedna od onih davno opisanih noći, kad priroda stoji i osluškuje ljude. Uokolo razbacao mjesec svoj sjaj, a na svodu poneka probušena i svjetleća rupica treperi. Umoran sam i sjetan. Puštam da trava osjeti treptaj mog bosog stopala i krv što mi prolazi njime. Spuštam se na leđa, i zatvaram oči. Miriše trava, jutros pokošena. Na nešto me podsjeća, pokušavam se dosjetiti, ali uzalud. Mozak mi večeras odbija poslušnost. A taj mistični miris i dalje me okružuje. I podsjeća. Možda na tebe?
Kako da to znam, još te upoznao nisam i tvoje kože opipao niti kose pogladio nisam. U snovima sam ti ljubio usne, ali snovi s jutrom ishlape i krmeljavo jutro mi na spomen donese samo kratke isječke noći. Nedovoljno da te uhvatim, pa ostanem razmišljajući o tebi. Gdje si nestala, ako si uopće postojala? Možda sam te samo zamislio jer mi srce lupalo u prazno?
Ma znam da postojiš. Samo te moram pronaći, u okolnostima i slučaju, možda čak i u nadi. Uvjeren sam da me čekaš i da nećeš ishlapjeti s mojim sjećanjem. Jer volio bih te pored sebe. Milovao bih ti lice ushićen usnulim ti očima i probdio noć ispunjenu tvojim dahom. Trsi mi se koža i na samu pomisao. Još samo da te pronađem pa da te zavolim i osjetim.
Hajde, ako imaš hrabrosti, izađi i mahni mi. Pozovi me, vikni mi. Ja ću ti potrčati u susret, dignuti te rukom oko struka i poljubiti. A ti mi reci osmijehom, jesam li te samo sanjao ili si bila stvarna. Pa započeti će tada život, al' bojim se; nestat će snova?
četvrtak, 22.06.2006.
Nekoliko kratkih rečenica o Bogu
Govoreći o Bogu u smislu katoličanstva, ključno pitanje nije Što ili Tko je Bog, već što je za tebe Bog? Bog je lik iz knjige prepune odličnih priča. Imaginarna pojava koja nas okružuje? Krivo - nije niti malo imaginarna. Niti malo manje imaginarna od čovjeka jer Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, ergo, čovjek je Bog. Onaj tko doslovno vjeruje u Boga nikad neće spoznati istog. Zanemaruje čovjeka pritom, nadajući se svemoćnoj sili.
Zar se nije ugodnije, duhovnije i iskrenije ispovjediti čovjeku oči u oči umjesto čovjeku koji hini svetost omeđen drvenom preprekom ispovjedaonice; svećenik? Nije li Božanstveno vjerovati u čovjeka? Kreposni ljudi, visoko moralni vjeruju u sebe i svoje sposobnosti. To ih čini sposobnijima brinuti se o drugima i o moralu drugih. Za razliku od ljudi koji doslovno vjeruju u Boga kao u nešto nestvarno što će ih voditi - postižu unutarnji mir traženjem nečeg vanjskog. Dok visoko moralni ljudi posjeduju svoj unutarnji mir - drugi ljudi ga mogu uistinu i pronaći u njima.
Bog je moral, a ne starac s bradom. Religija je komercijalizacija i materijalizacija vjere. Crkva je suvišna - čovjek je dostatan.
četvrtak, 15.06.2006.
Dopustite mi da vam govorim o govnima (sljedeći put ću o ljubavi)
Dopustite mi da vam govorim o govnima. Naizgled tako nevažnoj i nepoželjnoj temi. Ali samo naizgled. Jer govna nisu ništa strano, nešto što se događa drugima i o čemu mi ne skrbimo. Ta nedivna nestvorenja tokom povijesti čovjeka zauzimaju zadnje mjesto i bivaju odbačena s gadošću. Govna su podcijenjena, drage dame i draga gospodo što kad tad sjedite na wc-u i sudjelujete u procesu obogaćivanja prirode vlastitim snagama. Dopustite mi da vam objasnim vašu zabludu pa je prihvatite ili se i dalje pravite da to nisu i vaša govna.
U jednom romanu kojeg sam svojedobno čitao odlično je objašnjenja uloga govna u čovjekovom životu. Ljubav prema govnima poistovjećena je s ljubavlju prema ženi. Glavni se akter tog romana u jednom trenu našao u kupaonici voljene žene. Ona je sjedila na wc-u, crvena u licu bavila se svojim govnima. Kad se uzdigla, on pusti vodu umjesto nje gledajući kako njena govna bivaju isprana unutar bijele školjke. To je bila prava ljubav. Prihvatio je njezina govna kao dio nje. Kao što je volio njene oči, njene suze ili njene usne i njezinu slinu, tako je volio i njena govna. Ima li veće ljubavi od te?
A što je čovjek koji se srami svojih govana? To nije čovjek. Tu nema morala. Jer samo čovjek pomiren sa svojim govnima može biti pomiren sa sudbinom i realno prihvaćati stvarnost - druge ljude i njihova govna. Onaj koji shvaća da se iza čovjekove ljepote krije gadost govana može biti sretan. Crno postoji da znamo što je bijelo. Govna smrde da mi možemo mirisati. Ona napuštaju naše tijelo, žrtvuju se za nas kako bi se mi posvetili lijepim stvarima u životu, a ne priznajemo im da bez njih ne bi iste bilo. Da nema govana, ne bi bilo cvijeća, dragi moji. Svih onih mirisnih elemenata kojima prikrivamo miris govana. A njihov izgled? Ta vidio sam ružnijih ljudi od nekih govana.
Govno je čovjekova moralna obaveza i najveće mjerilo morala. Reci mi što misliš o svojim govnima i reći ću ti kakav si čovjek. Bježiš li od svojih govana, bježiš od istine. Bježiš li od svojih govana - bježiš od drugih ljudi, sakrivaš se i živiš u iluziji koja ni tebi nije stvarna jer miris govna dopire i do tvojih nosnica. Pomiri se sa sudbinom. Shvati da su govna dio tvog života i da ih ne trebaš glorificirati, ali niti odbacivati.
Hajdemo ne biti licemjeri i praviti se da govna ne postoje. Da proces čišćenja tijela nije i proces čišćenja duha. Tko se srami svojih govana, srami se sebe. Tako je jednostavno i tako je logično. Ta ako je On stvorio nas na svoju sliku i priliku, zar se i On ne bavi govnima? Zar govna nisu zaslužila naše najveće poštovanje i prihvaćanje?
Nikad nije načisto sa sobom onaj koji nije načisto sa svojim govnima. Dragi moji, govna su oko nas. Volite se i serite ih s ljubavlju.
srijeda, 07.06.2006.
Katarina je u mantilu
S piscem nije lako živjeti. Moja djevojka je to znala najbolje. Do onog dana kada više nije imala snage za moju prevrtljivost, konstantnu alkoholiziranost i način života kakav sam tada vodio. Dan bih prespavao, navečer bih pio pa bih opet spavao. Tu i tamo sam napisao koju kolumnu čisto da trećeg u mjesecu imam s čim platiti račun za struju i telefon. Jeo sam ionako neredovito, a ona je manje više bila kod svoje mame. Mladolike žene s velikim madežom podno lijeve nosnice. Zašto da čovjek brine? Brige su mi ubijale ionako beživotnu inspiraciju.
Katarinu sam upoznao u provincijskom kafiću pod maglovitim uvjetima. Bio sam popio već treću pivu, naslonjen na šank udvarao sam konobarici. Vadio sam se da sam pisac i pokušao joj ispričati neku mudrost koju inače nema prilike čuti od ljudi za šankom. U tom trenutku, netko me polije kavom. U sred dana kad normalni puk sjedi za svojom pivom i životari, mene opeče kava po novom, sivom mantilu. Okrenem se da nekome očitam bukvicu kad ugledam djevojku skrušenog pogleda kako se ispričava i očima moli za oprost. Taj ću pogled pamtiti valjda do kraja života. Ne sjećam se što je dalje bilo, tko je što rekao. Pretpostavljam da se ona ispričala pa da smo tako počeli razgovarati. Sljedeća bitna scena se odvija u mojem razbacanom stanu. Pušim u krevetu i osim dima osjećam miris žene. Ona sjedi za mojim računalom i čita moje priče. Valjda sam i njoj prodao priču da sam pisac. Smije se i zaljubljuje. S vremenom je izgubila tu naviku. Kao i strpljenje.
Imao sam čudne rituale s kojima se bilo teško nositi. Ujutro bih se dizao već s prvim zrakama sunca. Poslagao bih oko sebe knjige i čitao ih. Prepisivao sam prve i zadnje rečenice. Tražio sam inspiraciju za početak svog novog romana koji mi je trebao donijeti podosta novaca. Mogao bih napustiti sitničarenje po novinama. Rok je bio pred istekom, a ja još nisam imao prvu rečenicu. Najteže od svega mi je uvijek bilo započeti. Kad bih se već natjerao, a to je podrazumijevalo da sam započeo pisati prvu rečenicu, dalje bi sve išlo lako. Rečenice bi se nizale s nevjerojatnom lakoćom, a ja bih veselo gledao kako se brojač riječi povećava. Smiješio mi se i onaj spomenuti honorar koji je za moj novi uradak trebao biti oveći. Djelomično zato što je moj prvi roman dobro prodan, ali uglavnom zato što se nakladnik oženio mojom sestrom. Naivnom djevojkom crne kose.
Kada bih ispisao dvadesetak početnih rečenica tuđih romana, koncentrirao sam se i pomno ih analizirao. O kakvom je romanu riječ, što je postignuto prvom rečenicom, kako je ona strukturirana, što je naglašeno i kako se meni sviđa. Nisam nikad sačuvao niti slova koje mi se nije svidjelo. Još jedna moja gadna navika. Bio sam jebena picajzla kad je pisanje bilo u pitanju. Stavio bih slušalice na uha, pustio neku zamornu klasiku čisto da mi odvlači misli u jednom smjeru dok ja u onom drugom pokušavam nešto napisati. Prvu rečenicu, primjerice. Nisam se previše obazirao na Katarinu. Ona se bavila stvarima koje meni nisu bile poznate. Ignorirao bih je odmah pošto me utješila ili zadovoljila. Nisam uzvraćao. Ta ja pišem, ženo!
A kad nisam pisao – pio sam. Otišao sam to večer na pivu s drugim piscem koji je bio u istim govnima kao i ja. Bila je zimska večer. Onakva kakvu je veoma lako opisati u jednoj rečenici. Gusti snijeg, vjetar fućka, a moje čarape bezuspješno pokušavaju ostati suhe unutar starih cipela. Nemarno sam se oblačio jer sam se povodio za stereotipima. Pisac ne može biti uredan. On nosi mantil. Dugi sivi mantil i prnjave cipele. Kasnije sam shvatio – jebeš takvog pisca. Nije originalan. Stajali smo za šankom i sad obojica maltretirali onu konobaricu. Riječi su se gubile kako se protok pive povećavao. I tako gotovo do jutra kad nam je sinulo da imamo djevojke i da, iako mi vladamo na papiru, one su odlučujući faktor naših života.
Katarina me dočekala na vratima, preokrenula očima i povukla u stan. Snijeg je i dalje padao. Pomogla mi je skinuti mantil i polegla me na krevet. Moje su oči šetale u krug. Jedino čega se sjećam prije nego sam zaspao u duboki san bijaše njena namrgođena faca. Kako me je samo mrzila u tom trenutku. Nisam je krivio.
- Ja ovaj put ostajem kod mame - glasno je objavila sljedeće jutro dok je moja glava još uvijek pokušavala prepoznati okolinu.
- Ne traži me, ne zovi me i ne pitaj za mene! Meni je ovoga dosta!
- Ali draga..
- Nisam ti draga! Uopće ti nisam draga.. Da sam ti draga, ne bi svaku večer pio s onom propalicom koja nije objavila ništa novo već deset godina i koja se provlači na staru slavu. I ne'š ti slave! Zbario je lokalne kurvice koje su sanjale o piscu u mantilu.
Opet se riječ mantil znakovito pojavila u zraku. Katarina je otišla i više je nisam vidio. Pokušavao sam je dobiti na telefon. Slao sam joj poruke, poslao sam joj nekoliko mailova, ali ništa. Odbijala je čuti za mene. Njena majka je bila istovremeno i sretna i žalosna. Sretna što ona više ne živi u bijedi sa mnom, žalosna što ja tonem sve dublje. Dobra žena, jako me voljela. Napisao sam joj priču, ali je nikad nisam objavio. Pospremio sam je u arhivu i pročitam je tu i tamo. Malo preradim, uglavnom promijenim opis jer godine prolaze.
Kad se moj kolega pisac razbolio i otišao na rehabilitaciju mnogo kilometara van provincije, ostao sam u potpunosti sam. Još sam jedno vrijeme gledao u dno krigle pokušavajući pronaći utjehu, djevojku i prijatelja, a onda sam odustao. Otišao sam u stan, pregledao račune i odlučio ih sutradan platiti. Upalio sam svoje računalo, ni sam ne znam zašto, i počeo čitati mailove koje sam poslao Katarini. I tada ugledah početnu rečenicu jednog patetičnog teksta kojim sam joj htio usmjeriti pažnju na neka sretnija vremena u prošlosti:
" Katarina, sjećaš li se kada smo se prvi put upoznali; imala si dvije šalice kave u rukama i jednu si, okrenuvši se nespretno, prolila po mojem sivom mantilu, a ja sam se nasmijao jer sam znao da će mi ta fleka nepovratno promijeniti život? "
Ovo nije bio tuđi roman niti tuđe pismo. Bila je moja rečenica i u njoj sam našao inspiraciju. Prepisao sam je u notepad u kojemu sam običavao pisati svoje romane. Prva rečenica je bila napisana. Preostao je lakši dio posla. Rečenice su se nizale s lakoćom. Volio sam ju, nije mi bilo teško pisati o njoj. Dao sam joj ulogu glavnog lika, pretvorio je u besmrtne riječi. Pokazao sam joj da je volim na način kako najbolje znam; pišući. Roman se dobro prodavao. Nazvao sam ga "Katarina je u mantilu." Nakon što ga je pročitala, nazvala me i svratila u moj novi, veći stan. Došla je u mantilu i donijela vino. Skliznula ga je na pod. Ispod nije nosila ništa. Popili smo vino i vodili ljubav. Najslađu ikad vođenu.
Te sam noći sanjao sive mantile. Ujutro sam primijetio Katarinu kako sjedi za ekranom, čita nove tekstove i smije se. Još me uvijek voli.
petak, 02.06.2006.
O svrsi ovog bloga
Dva najvažnija događaja u životu čovjeka su rođenje i smrt. Njegov početak i njegov kraj. Sve između samo je borba, vječno previranje i potraga za stilom. Dvije točke, poveznice kojima teži svaki pisac i u kojima je na kraju satkana sva mudrost ljudi. Zašto smo rođeni i hoćemo li umrijeti.
Kad (na)čitani pisac shvati da je sad kao odrastao i čitav svijet shvatio, onda sve svoje znanje pokuša prenijeti čitateljima kroz karakterizaciju svojih likova te kroz motive ispisanih priča što se iza tvrdih korica sakriše, čekajući da nekoga pouče kao što su njega onomad naučile što je život i kako se njime upravlja te gdje se nalaze upute za korištenje. Kako da ga što bezbolnije sklopimo i stavimo u funkciju te kako da iz njega izvučemo maksimalnu korist.
Ne stvara dobar pisac publiku, već publika stvara dobrog pisca. Život iznjedri pojedinca koji utipka sve svoje impresije kroz oči znalca ne zato da bi bio voljen i slavljen, već zato da bude omražen i nepoželjan. Da ga kriomice čitamo i na glas psujemo. Da nam bude lakše. U nadi da bude još za života omražen, ovaj pisac ostavlja svoja slova upravo ovdje. U ovom trenu vremena, kad je sekunda vječnost i kad ne možemo govoriti o sadašnjosti u prezentu. Pomislite o trenutku u budućnosti, posegnete za istim u sadašnjosti i već je u prošlosti. Najveći paradoks postojanja.
Primjerice, najjače američko oružje je njihova zastava. Ona je institucionalizirana do te mjere da je gotovo svaki Amerikanac u svakom trenu voljan dati život za nju. Američka zastava je njihovo sredstvo, a ciljevi su razni i variraju ovisno o potrebama moćnika. Novi neprijatelji stalno izranjaju. Pisac djeluje suprotno. On je samoubojica što se raznese riječima. Ni u jednom trenu nitko ne položi svoj život u ime njegove knjige jer je ona piščeva bomba. Mnogo truda u nju uloži u nadi da će jednog dana proširiti svoj utjecaj i ostaviti krvavi trag jer se krv najteže ispire, a ožiljci su trajni. Nove istine stalno izranjaju.
Može li Bog stvoriti kamen kojeg nitko pa ni On ne može podići? Je li i tada svemoguć? Može li pisac napisati knjigu koju svatko može razumjeti? Ako to učini, ostaje li tada čudni mudrac što ga narod ne shvaća i odbacuje ili postaje voljen i neprimjetan? Nisu dobri ljudi pisali povijest niti su je činili. Nije na piscu da promjeni svijet, već da ga na vrijeme uoči i shvati. Tada knjiga svjedoči budućim generacijama o onome što je bilo. Svaka je knjiga povijest vječnosti, a svaka je riječ mač što lomi rebra na poljanama života. U patetičnoj potrazi za istinom, ovaj je pisac spoznao svijet. Napisao, proslijedio i poučio.
Sada mu samo preostaje da i dalje piše te jednog dana možda spozna sebe sama i bude kamen, zvjezdica na američkoj zastavi, omotana o poginula vojnika. A ti, prolazniče vremena, ako baš moraš odrezati ptici krila zato što ona može letjeti, a ti ne – učini to. Vrijeme će pokazati kako je ploviti nebom, pisac će proniknuti u čaroliju leta i učiniti je dostupnom. A narod će ga zbog toga poštovati tek kada umre. Kada nove generacije istisnu stare, upiju njihovo znanje i shvate što je bilo prije. Tek onda idemo dalje. Obje su točke dostignute, a život je ionako bio samo bomba tempirana da u pravom trenutku raznese stvarnost. Rođen sam, jesam, i na kraju ću umrijeti. A kraj će opet biti novi početak. U međuvremenu, bit ću pisac.
